Vojska drevnog Egipta odraz je društva koje ju je stvorilo, kao što je naime slučaj i s ostalim bliskoistočnim vojskama. Iako samo po sebi nije bilo vojno inventivnije, egipatsko društvo znalo je biti poprilično konzervativno. Ono je s druge strane spremno prihvaćalo upotrebu i kopiranje protivničkog naoružanja, njegovu primjenu i tehnologiju, postajući tako najmoćnijom državom drevnoga svijeta i jednom od najistaknutijih vojnih sila u povijesti Bliskog istoka i svijeta uopće. Drevni Egipćani pripadali su prilično »blaženom« kraljevstvu. Naime tek se nekoliko svjetskih naroda u povijesti moglo, i može, podičiti svojim povoljnim geografskim položajem, budući da su prirodne datosti egipatskog terena u odličnoj mjeri branile egipatsku državu čiji je narod usto bio ujedinjen pod vlašću faraona. Bočne strane egipatskog terena (s istoka i zapada) štitila je pustinja, dok je sjevernu štitilo Sredozemno more.
Usto rijeka Nil teče od juga prem sjeveru, a pet katarakta (slapova) štiti južnu granicu. Uza sve to Egipćani su imali i dodatnu prednost jer su etnički i kulturno bili ujedinjeni, što pak predstavlja veliku olakšicu kada je riječ o upravljanju narodom. Velik se broj naroda naime kroz povijest suočavao s određenim manjim grupama i skupinama koje su učestalo dizale pobune radi veće autonomije ili čak odcjepljenja. Egipat se međutim nalazio pod vlašću faraona, kralja kojeg je dvorska propaganda narodu predstavljala kao boga na zemlji. Tako je tijekom stotina godina Egipat prosperirao, a njegovi gradovi nisu čak ni imali izgrađene obrambene zidove, dok je njihov narod u dovoljnoj mjeri uživao sigurnost.
Obrambene prednosti Egipćana ipak nisu bile dovoljne da zaustave osvajanja Hiksa, koji su poduzeli invaziju na Egipat tijekom kraja srednjeg kraljevstva. Međutim Egipćani su nešto ipak naučili iz tog poraza i poduzeli nove mjere u reorganizaciji svoje vojske, a koje će otvoriti vrata novom dobu njihove vojničke slave. Egipatske zemlje iz arhajskog razdoblja egipatske povijesti starog i srednjeg kraljevstva nisu bile lišene opasnosti napada neprijateljskih vojski jer su nomadi napadali iz pravca pustinje, Libijci su napadali deltu Nila, a Nubijci su prijetili južnim granicama. Faraoni su odgovorili silom. Utvrde i stražarnice izgrađivane su na najvažnijim točkama obrane i komunikacijskih puteva, a garnizoni su branili deltu Nila, istočnu pustinju i južne granice. Ako bi prijetnja bila učestalija i trajnija od običnog upada nomada, a mali garnizon ne bi mogao izaći na kraj s tom prijetnjom, faraoni su odgovarali podizanjem veće vojske.
Nastavak teksta čitajte u novome izdanju Vojne povijesti od četvrtka, 5. studenoga na svim kioscima!
