Magazin „Vojna povijest“ upravo je pravo mjesto za predstavljanje uloge i značenja banskoga banderija u hrvatskoj prošlosti. Riječ je vojnoj postrojbi čiji su se ustroj i brojnost, ali i nadležnost pod koju se spadao, mijenjali kroz vrijeme, ali se zasigurno može reći da je banski banderij bio jedan od značajnih obilježja zasebnosti hrvatskih povijesnih zemalja u sklopu zemlje Krune Svetoga Stjepana, tj. posebnosti hrvatskih zemalja u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu (1102.-1526.), a kasnije i sklopu zemalja podložnih vladarima iz kuće Habsburgovaca (1527.-1918.).
Ulaskom hrvatskih povijesnih zemalja, kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, početkom 12. stoljeća u zajedničku državnu tvorevinu s Mađarima, hrvatske su kraljevine u toj novoj državi sačuvale visok stupanj svoje autonomije što se ponajviše očitovalo posebnim zakonima, upravom, porezima i vojskom. Jedan od glavnih pokazatelja posebnoga statusa hrvatskih zemalja pod krunom Svetoga Stjepana bila je i funkcija bana koji je bio dio kraljevog aparata te je obavljao neke poslove umjesto kralja na prostoru hrvatskih srednjovjekovnih zemalja te je pri tome vršio kraljevsku vlast na temelju nadležnosti koje mu je kralj dao, ali i redovitu bansku vlast koja se prvenstveno odnosila na suđenje i prikupljanje poreza. Osim toga, izuzetno važna banova nadležnost bila je vojna vlast te je imao zapovjedništvo nad vojskom Kraljevine, posebno u slučaju rata.
Za vrijeme kraljeva iz dinastije Arpadovića (od početka 12. do kraja 13. stoljeća) ban je redovito zapovijedao kraljevom vojskom pa čak i čitavom vojskom Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva u slučajevima da vladar nije osobno mogao voditi vojsku ili ako nije nekome drugome povjerio zapovjedništvo. Na području hrvatskih povijesnih zemalja opća vojska nazivala se „exercitus Chroaticus“ (hrvatska vojska).
