Alojzije Stepinac u Prvome svjetskom ratu

Zaboravili spomenuti da je Stepinac bio odlikovan od strane kralja, za njegovu dragovoljnu sluzbu u jugoslovenskoj vojsci na solunskom frontu, i to s Ordenom Karadjordjeve zvijezde

Ukratko, jedan od onih koji su se borili za Jugoslaviju.

by:Otporaš KALEMLJENJE HRVATA IZ JUGOSLAVENSTVA U HRVATSTVO Milan . prije 14 dana. Jedne zgode, davno je to bilo, u doba hrvatske političke emigracije, za razliku današnje imigrantske imigracije, pozvao me jedan poznanik u svatove. Rekao sam "pozvanik", jer nismo bilir nismo bili politički, u ona doba, blitski. On je bio - ne pro/jugoslavenski nego - jugoslavenski orijentiran a ja ortodoksno hrvatski, dva različita pola. U svatovima je bilo jako lijepo, puno naroda, puna punceta dvorana, ali sa malo Hrvata. To je tako bilo u ona (ne)blažena vremena. Do mene je sjedio jedan dobar poznanik i reče mi: kako se ti nađe ovdje? Vidiš ovo šareno društvo. Meni su rekli da se danas ovdje ne može govoriti o politiki. Rekoh mu: tko ti je to rekao. Upro mi je na njega prstom. Poznat mi je. Viđao sam ga pred našom hrvatskom Crkvom, kadkada, sezonski. Nikada nije nikakovih hrvatskih novina, knjiga i sl. htio kupiti. Po običaju izgovor bi bio da je "jučer" kupio. Odmah mi je sinula ideja i rekao dotičnome: Ako počmu pjevati partizanske pjesme i veličati Tita, hoš' mi napraviti jednu uslugu, našto je dotični pristao bez oklijevanja. Ja sam mu rekao da on kaže, jer se je njemu reklo da nema danas politike ovdje. Tako je i bilo. Kada se je veselo društvo i svatovski gosti dobro pogostili, najeli, dobro se nakitili raznim pićima, za čudo, počele su se pjevati partizanske pjesme, njihove sedam ofanziva, veličanje Tita i slčno. Tada sam laktom gurnuo mojeg poznanika da je sada njegovo vrijeme da ih opemene da se danas ništa ne smije o politiki govoriti niti političke pjesme pjevati. On je uzeo tanjur i kašikom počeo po njemu lupati, digao galamu do te mjere da su svi gosti uprli oči i poglede u dotičnoga, misleći da će ovaj nešto reći o mladencima, pa je na osnovu toga vladala grobna tišina. Dotični je rekao da su mu pri dolazku u svatove rekli da se ovdje u svatovima danas ne smije pričati o politiki, što je u stvari bilo da se ne smije pričati o hrvatstvu. Vi pjevate Titine i partizanske pjesme, što je isto kao pričanje i veličanje jugoslavenstva, a svako jugoslavenstvo je čista politika. Najprije mukac, tišina, da bi iza toga nastala graja, vika, polemika i sl. Priđe jedan k nama i sav uzrujan poče nam kruničati svoje jade: da mu je njegov nano bija u partizanima i nosija pravu pravcetu srpsku šajkaču sa petokrakom na glavi. On se je sa četnicima i sa partizanima skupa borija protiv okupatora. Pitam ga: pa tko su bili ti okupatori, našto on ko' iz rukava da su to bili Ustaše. Tada sam mu sve lijepo pojasnio, a čovjek je od Sinja, jer se je uvijek kleo "Sinjske mi Gospe" da su Ustaše Hrvati kao što je i njegov nano bio i ostao Hrvat, samo u službi srpekog četništva i jugoslavenskog partizanstva. Vjerovali ili ne, čovjek je razumio razliku, a pošto je bio jedan od svojete od mladoženja, stavr se je zadovoljavajući izgladila do te mjere da se je odmah počelo pjevati hrvatske pjesme: Marijane, Marijane što barjak ne viješ... i druge hrvatske pjesme. Ovaj gore opis me je natjerao da ovo ovdje priložim za današnje hrvatske naraštaje da znaju kako se je prije manipuliralo s nama Hrvtima. Imali smo priliku i danas čuti premjera Milanovića u Australiji kako govori da on nije kriv za sudbinu milijune Hrvata koje je Titin, jugoslavenski režim razselio po cijelom svijetu. Mene osobno veseli da on, Milanović, tako danas govori, da se kiti sa hrvatskom zastavom, da predstavlja onu istu Hrvatsku od osam (8) slova koju je predstavljao i Poglavnik dr. Ante Pavelić, s razlikom tom, da mi državotvorni Hrvati nismo nikada se kitili niti nosili jugoslavensku zastavu, dok premjer Milanović, Vesna Pusić, predsjednik RH Ivo Josipović, šarlatan Mesić i sva ta jugoslavenska antifašistička garnitura se kite i nose NAŠU DRŽAVOTVORNU HRVATSKU ZASTAVU. Eto zato su se USTAŠE BORILE. Otporaš.

Hm,članak namjerno ili ne , prešučuje činjenicu da je on u jugoslavenskoj vojsci u stvari bio dragovoljac.Kao zarobljenog austrijskog dočasnika nitko ga nije mogao prisiliti da se pridruži srpskoj vojsci odnosno tkz.jugoslavenskoj legiji. No kad je on to učinio,rat je već u stvari bio završio.Centralne sile su kapitulirale u studenom 1918. No ipak za zasluge na Solunskom frontu-a to su od Petra I Karađorđevića dobivali svi Solunci,Stepinac je kao nagradu za to (osim odlikovanja -koje je netko već spomenuo) dobio i zemlju za izgradnju kuće u zagrebačkoj Dubravi. Na tom mjestu kasnije je podignuta crkva.Naravno sve to se može interpretirati i na način da je Alojzije Stepinac bio srpski dobrovoljac i da se je na Solunskom frontu borio za Veliku Srbiju. Može se predpostaviti da je kao mladić bio zadojen Jugoslavenskom idejom.On tada nije mogao znati a možda ni predpostaviti u što će se ta jugoslavenska ideja izjaloviti. Hrvatska tada nije imala vojsku i sigurno bi ,da nije ušla u Jugoslaviju,puno više morala dati Italiji,pa Madžarskoj a i Srbija bi uzela svoje.Ona floskula o guskama u magli nije tada izrečena nego tek negdje 1924. kad je već postojalo puno jasnije u što se je pretvorila ta južnoslavenska ideja.