Statistika može istovremeno puno toga otkriti, ali i sakriti, no ona filmska u slučaju Aleksandra Velikoga ne može sakriti ništa. U 117 godina dugoj povijesti filma snimljena su samo dva spomena vrijedna uratka o najznamenitijem helenističkom vojskovođi. Do posljednje inačice filmske priče o Aleksandru Velikom, one Olivera Stonea iz 2004. godine, jedino se američki redatelj Robert Rossen početkom pedesetih, usred makartističkih progona koji su ga proskribirali i stavili na crnu listu, odvažio uhvatiti u koštac s bogatim životopisom makedonskog kralja te ga pokušao uobličiti u smisleni scenarij i prenijeti na filmsko platno. Kontekst u kojemu je Rossenova inačica nastala iznimno je zanimljiv sa sociološkog stajališta, ponajprije zbog silovite ekspanzije televizije kao medija i oblika lako dostupne zabave, koja je tijekom pedesetih godina prošloga stoljeća postala conditio sine qua non sjevernoameričkih kućanstava i time velikim studijima “ukrala“ znatan broj gledatelja iz kinodvorana. Kako bi se oduprijeli novonastalom trendu, veliki su studiji bili prisiljeni pronaći dovoljno atraktivan način za privući gledatelje u kino i okrenuti novonastale tržišne trendove u svoju korist. Rješenje je pronađeno u tehničkom vidu filmske umjetnosti te je potencijalnim gledateljima ponuđeno ono što u vlastitome domu nisu mogli iskusiti, a krilo se unutar dvije slične riječi – Cinerama i Cinemascope, kojima se označavalo širokokutno (eng. widescreen) i u većim slikovnim oblicima reproduciranje filmova na kinoplatnu. U kombinaciji s bojom, uz filmsku priču epskih razmjera, mnoštvom spektakularnih taprizora i tragičkih likova uspjeh je bio zajamčen. Antička je povijest pak poslužila kao nepresušno vrelo iznimnih životnih i povijesnih priča.

Dio hrvatskih građana dobiva povećanje plaće od 150 eura, a od rujna i dodatnih 50 eura