Po određenim povijesnim opisima i navodima, nemali broj humskih i donjoneretvanskih velikaša neobično su aktivni što se tiče putovanja, vojnih pokreta ili regionalnih političkih poduhvata. Ti viši slojevi feudalaca ‘’operiraju’’ tako na konjima i sa sigurnosnom pratnjom, primjerice od prostora današnje primorske Crne Gore i Istočne Hercegovine pa sve do Kupresa na zapadu i Središnje te Istočne Bosne, tj. manjih utvrđenih gradova uz Drinu. No je li to doista bilo tako ili je to dugo vremensko razdoblje povjesničarski slikovito predstavljeno kroz stalna ‘’skakutanja’’ iz točke u točku? Teško je sa sigurnošću reći.
Jedno je dobrim dijelom sigurno, znatan dio njih (srednjeg i visokog plemstva) rijetko se kad smiruje u svojemu dvoru, utvrdi ili županiji. Stvaraju se tako i međusobni plemenitaški, banski ili županijski savezi, potpisuju ugovori, ratuje se u planiranim i ograničenim rasponima, zasjeda na narodnim saborima ili pak putuje (do Splita, Dubrovnika ili Zadra) diplomatski ili u određenim vjerskim procesijama. No pojam ratovanja ipak uključuje krajnje promišljenu i organiziranu djelatnost s krajnjim ciljem da se nadvlada protivnika te uspostavi dominacija na određenom području. Sukobi koji se vode po dolinama i rijetkim uređenijim prometnicama (uvelike su to ostatci starih rimskih putova) feudalne Bosne i Huma najvećim su dijelom okršaji obijesnih ili častohlepnih vitezova sa svojim družinama i kompanijama. Manji okršaji događaju se negdje na proplanku, ledini, polju, na nekoj uzvisini ili drvenom mostu (prijelazu ili carini).
Razlozi su različiti: obrana obiteljske časti, neizmireni dugovi, ugrožene granice posjeda ili pak radi čistog odmjeravanja snaga i stjecanja ugleda. U ovom pogledu treba biti jasan – Crkva uglavnom ne odobrava ovakve aktivnosti bogatijih slojeva plemstva jer uznemiravaju puk i potpiruju stare poganske vatre kroz krvne osvete i bratoubojstva! Nije ni rijetkost da se kroz napad iskušava i odmjerava snaga protivnika za neke buduće vojno-političke planove. Također, ne bi bila rijetkost ni kretanja u takve okršaje s novim oklopom, opremom ili u nekoj oružničkoj skupini organiziranoj u posebnoj formaciji. U takvim, bolje rečeno grupnim okršajima, bilo bi više porezanih i gadno ozlijeđenih negoli mrtvih u nekom značajnijem broju koji bi mogao ugroziti političku stabilnost šireg okruga ili zemljopisnog područja. No rijetki su bili maštoviti i domišljati kada je u pitanju vojna organizacija. Samo su bogatiji feudalci mogli priuštiti pokušaje reorganizacije, odnosno drukčijeg vojnog uređenja od onog stoljećima ustaljenog. Bosansko-humsko plemstvo u velikoj je većini ekonomski slabostojeće.
Dokaz je tomu skromna vojno-upravna infrastruktura te nedostatak javnih građevina još u vremenu kada su se po Zapadnoj Europi gradile velebne gotičke građevine od kojih i danas posjetiteljima zastaje dah. Neki od bosansko-humskih velikaša nemaju ništa osim naslijeđene titule i trošnog posjeda, nešto zemlje i stoke te desetak neuhranjenih kmetova, a i sve je to opet ugroženo sušom, bolestima, razbojničkim upadima i sličnim nepogodama. Prizore lova na konjima, dvoboja u svečanoj opremi ili dvorskog života, a kakve danas možemo vidjeti na stećcima smještenim u muzejima ili rjeđe negdje na otvorenom, uglavnom su vrh tadašnje ponude i raskoši bosansko-humske vlastele te kao takvi, umnogome spadaju u segment društveno kulturne promidžbe vremena. Dakle prikazano je uljepšano stanje stvari. No kada bi se pokrenuo i vodio rat za prijestolje ili primjerice za obranu od upornih ugarskih upada preko Save koristile su se uglavnom obične provjerene metode gorskih i šumskih prepada na neprijateljske kolone ili pak napada u zgusnutim kopljaničkim redovima, s podrškom strijelaca i rjeđe konjaništva jer isto iziskuje znatne troškove održavanja i opremanja. Svaka nova i neobičnija vojno-organizacijska zamisao dolazila bi idejno izvana – iz visokih društvenih krugova Zapadne Europe, dakle, jedva da je bilo nacrta koji bi prikazivali kako postaviti višeslojnu obranu utvrđenog grada ili konstruirati neki komad artiljerije te ga učinkovito iskorištavati, a da ne se ne razleti ‘’u lice’’ već ionako užasnute posade.
Svako posebno ustrojstvo zahtijevalo je inteligentne i vješte zapovjednike, dobrim dijelom neovisne, pismenije, pomalo drskog ili odvažnog stava. Svaka pak nepromišljenost u strateškim odlukama (od grč. strateg – osoba koja vodi cjelokupnu vojku ili jedan njeuin dio služeći se ratnom vještinom ili naukom za ostvarivanje željenog cilja pomoću glavne točke napada…) skupo se plaćala, a kazne od strane nadređenih znale su biti krajnje žestoke i brutalne. Ponekad, za zapovjednika ili vojskovođu, izgubiti čast ili prvenstvo u borbi predstavljalo je veću kaznu nego izgubiti dio tijela ili samu glavu. Dakle, u ta vremena gubitak života nije nužno značio najveću žrtvu ili ‘’kraj priče’’. Bilo je tu i stjecanje ljage na imenu. No rijetkost su u ovom srednjovjekovnom slučaju posebne strategije, taktike, dugoročno proračunati vojni potezi ili oni koji uključuju upotrebu tehničkih pomagala ili ratnih strojeva. U stanju vojnog sukoba puno je frakcija koje su neodlučne ili pokazuju slabu podložnost određenom zapovjedniku, generalu ili vrhovnom poglavaru u liku kralja. Tako se ratne skupine ili u boljem slučaju nazovipostrojbe, sastoje samo od skoro pa na silu unovačenih seljaka i nešto seoskih poglavica koji su malo vični baratanju oružja. Oni su uglavnom slab oslonac kada se dođe u sukob primjerice s oklopljenim feudalcima, lakom konjicom, profesionalnim strjeličarima, uvježbanim kopljanicima koji bez poteškoća znaju zbaciti jahača s konja i slično. Da ne govorimo o organiziranim viteškim družinama ili pak o operativnim vatrenim komadima artiljerije u vidu malih baterija.
Tužna bi bila scena, odnosno prikaz razbijenih i obezglavljenih lako naoružanih pješaka kada se u njih zaleti uvježbana i oklopljena skupina konjanika s dugim kopljima. Tako naoružana oklopljena konjica u većini slučajeva činila je najprobraniji tj. najvažniji dio vojske koja bi se klinom (ili jurišnom ravni) zalijetala u sredinu isturenog neprijateljskog reda. Često bi to bio jedan od najznačajnijih bojnih poteza na polju, ako ne i jedini strateški potez za manje domišljate kapetane i generale. Oslanjanje na čistu silu središnjeg napada uz pomoć konjske snage, osobne opreme sačinjene od metalnih dijelova oklopa spojenih kožnim kopčama i ojačanoj malim štitnicima, sirovu snagu dugih sjekira i mačeva, kretanje samo na jurišnu mahnitost i gnjev, zgusnute vrhove kopalja usmjerenih na odabranu metubivali bi osnovni strateški potezi. Nakon toga slijedio bi uglavnom međusobni pješački pokolj nerijetko pod rojevima strijela s obiju strana. A to bi trajalo od jutra do večeri, posebice ako bi se radilo o većim kraljevskim vojskama koje broje četrdeset do pedeset tisuća ljudi, nerijetko i više. No to su brojke koje spadaju pod takozvani generalni – opći poziv na oružje.
U europskom kasnom srednjem vijeku vojske postaju sve manje, probranije te namjenski obučenije za određene zadaće. Masovnost sve manje jamči redovitu prevlast i pobjedu. Desetljeća stalnog ratovanja dovela su i do razvoja vojnih borbenih obličja i pristupa problematici na bojištu. Naravno na sve to utječe razvoj grada i njegove okolice, metalne industrije, otkriće vatrenog oružja, ali i iskustva iz kontakata s drugim vanjskim kulturama, poglavito islamskom koja je značajno napredovala u pogledu tehničkih i prirodnih znanosti (građevina, mehanika, fizika, kemija, matematika). I dok se po europskim pokrajinama, vojvodstvima i brojnim državicama eksperimentira s novim ratnim tehnikama, ustrojbama, pristupima i slično, po Bosni se i Humu u XIV. i XV. stoljeću ne bilježe neki posebni primjeri u ovom pogledu. Vojske su uglavnom male, slabo opremljene i nedovoljno pokretljive, na što svakako uvelike utječe i zahtjevno ustrojstvo terena. Nema glasovitih kopljanika ili strjeličara poput onih bizantskih, velških ili (plaćeničkih) samostrijelaca sa sjevera Italije. Po Primorskoj Hrvatskoj priča je pak drugačija, a na otocima postoje čak stalne posade profesionalnih samostrijelaca – „arbalestera“ (otok Rab) koje plaća Gradsko vijeće i slično. Samostrijel nema brzu ratu okidanja, ali je vrlo prodoran, ima veći domet i općenito je nešto točniji od lūka. Što se tiče hrvatskih bojnih skupina u pješačkoj borbi važnu ulogu još uvelike imaju ratne sjekire ili ratna kladiva koja svojim izvedbenim poprijekom i oblikom sežu u vremena seobe, tj. dolaska slavensko-avarskih skupina na današnje sredozemne prostore. Takve su ratne sjekire bile raširene i kod drugih naroda te su se često kod istaknutijih rodovskih ili plemstvenih članova ukrašavale raznim finijim rezbarijama.
Posebno su popularne dvoglave sjekire, a kasnije i modificirana koplja s istaknutim bočnim sječivima (helebarde), a koja upotrebljavaju gotovo svi narodi od sjeveroistoka Europe pa do balkanskog juga. Primjerice, Švicarci su poznati po svojim vještim kopljanicima kojih u to doba ima skoro po svim poljima Zapadne i Središnje Europe. Njihova koplja dolaze u raznim oblicima (u osnovama dorađeni seoski alati) i učinkovito se upotrebljavaju protiv pješaštva kao i teško oklopljenog konjaništva koje kao takvo sve više gubi prvenstvo u borbama. No prvom polovicom XV. stoljeća javlja se u nešto većim mjerama i vatreno oružje. Uglavnom su to manji topnički komadi upitne terenske pokretljivosti. Ipak, skupoća izvedbe, održavanja i samoga transporta, potom ograničena vatrena te moć dometa, uzrokuju da se obična stara artiljerija i bacači koriste nadalje, bilo da je riječ o ofenzivnim ili defenzivnim vojničkim pothvatima. No nedvojbeno je revolucionarna pojava vatrenog oružja, općenito što se tiče podrške pješaštvu ili stvaranja same krajnje atmosfere straha po bojištima prvotno Zapadne i Središnje, a onda i Jugoistočne Europe. Prvotno se topničko oružje većeg kalibra kovalo i spajalo u cjevasti oblik pomoću prstena ili obruča. Iako lijevani komadi artiljerije još nisu česti na bojnim poljima, još tijekom druge polovice XIV. stoljeća u Augsburgu, Češkoj i Veneciji javljaju se prve livnice topničkih cijevi od željeza. 1411. godine u Dubrovniku je osnovana prva livnica topova. Dubrovčani su na to ponosni i posebno zakonski reguliraju navedenu djelatnost. Lijevani topovi od bronce imali su veliku prednost nad onima sastavljenima od željeznih šipki. Ovi su se posljednji znali raspadati i rasklimavati. Često su livnice zvona vrlo dobro obavljale funkciju lijevanja ratnog oružja iz legure bronce. U Dubrovniku početkom 1380.- ih Vijeće umoljenih odobrava višestruke narudžbe za izradu topništva potrebnog za obranu grada u slučaju napada s mora. Iako se još koriste drveni bacači, veliki samostrijeli i balist(a) e, dubrovačko gradsko plemstvo uviđa kako je potrebno povećavati broj vatrenih artiljerijskih komada pod nazivom „bombarde“. Osim toga, stižu i narudžbe izvana. Za vrijeme kralja Tvrtka stigao je u Bosnu prvi top, „bombard“.
Bilo je to jednostavno artiljerijsko opsadno oružje koje je ispaljivalo projektile položeno na kruti i krajnje statični drveni okvir. Načinjen je, odnosno izliven, u Dubrovniku 1387. godine. Što se tiče pješačkog naoružanja, prve primitivne vrste ručnog streljačkog vatrenog oružja, prvotno s kratkom cijevi, javljaju se krajem XIV. i početkom XV. stoljeća. Nešto kasnije dolaze i kvalitetniji ručni topovi s najosnovnijim nišanom, a opet su postavljeni na rašljastu motku kojom se oružje stabilizira. Ovo oružje više dimi i grmi nego što učinkovito i točno usmjerava malu olovnu kuglu nabijenu u metalnu cijev. Pješaštvo ga ne podnosi i smatra nečasnim, a o smradu sumpora i tutnjavi koju izaziva u većim streljačkim skupinama, da ne govorimo. Naziv „arkebuza“ javlja se negdje početkom XV. stoljeća. Čini prijelaz od samostrijela i malog ručnog topa (tal. schiopetto) k pušci, a u početku je bila tako teška i nestabilna da se prilikom korištenja držala na metalnom potpornju. Vojnici koji su baratali takvim novim oružjem zvali su se arkebuziri i mogli su, ako su bili dobro zaštićeni, na bojnom polju učiniti znatnu štetu neprijateljskom odredu ili odjednom okrenuti tijek borbe u vlastitu korist. Proizvodnjom kvalitetnijeg baruta, a postupno i usavršavanjem ručnog vatrenog oružja, došlo se do razine da su se na isto počeli dodavati prvi jednostavni mehanizmi za okidanje i kontrolu vatre, a u talijanskim republikama (Firenci, Milanu i Veneciji) stalno se, od početka k sredini XV. stoljeća, bilježi stalna upotreba malih ručnih topova u oružničkim postrojbama, a kasnije i prvih pušaka. Malo je vjerojatno da se ovo novo vatreno oružje raširenije koristilo u vojsci bosanskog kralja ili pojedinih moćnijih velikaša gdje su obični luk i samostrijeli zaštićeni velikim štitom (tal. pavis, -om) zauzimali vrlo značajno mjesto. Također, krajem XIV. stoljeća pojavljuju se manji, za poljske posade upotrebljiviji komadi topništva, a s topništvom je u Bosni nešto drugačija priča jer ga uz veliki katapult, upotrebljavaju za provaljivanje zidina. Bosna je zemlja bogata šumama.
Drvo je kao i svugdje diljem Europe glavni konstrukcijski materijal. No ne bilježi se u spisima postojanje glasovitijih bosanskih strjeličara, samostrijelaca, graditelja bacača kamenja, velikih strijela ili pak opsadnih tornjeva i slično. Ugari su, primjerice, tradicionalno vješti u gradnji običnih ili ojačanih lukova, kasnije i lijevanju topovskih cijevi, jer su u većem kontaktu s Austrijancima i Nijemcima, odnosno germanskim obrtničkim skupinama. No Ugari se ne smatraju posebno poželjnim pojedincima zbog njihove politike zadiranja u domaće bosanskohumske prilike kao i zbog njihovog stranog, pomalo odbojnog, jezika i temperamenta. S područja Središnje i Sjeverne Italije, kao i iz pojedinih dijelova austrijskih i njemačkih državica, dolaze razni plaćenici, okrutni i vješti, no ponekad upitno pouzdani na bojnom polju. Plaćenike (mercenarije, od lat.) u slučajevima velike vojne ugroze ili potrebe mogu unajmljivati samo bogatiji plemići, kraljevi podložnici, odnosno sam kralj. Zapravo, njih može unajmiti, s njima sklopiti ugovor, svatko tko ima dovoljno novca redovito plaćati njihovu službu. Često ih unajmljuju na području bogatih talijanskih gradova – državica koje su se često međusobno sukobljavale zbog teritorijalno – ekonomskih pitanja. Plaćenici su živopisan i neuobičajen dodatak vojnim skupinama, ali mogu postati vrlo opasan element kada ponestane novca za najam.
U tom slučaju često bi se okretali u pobunu, pljačku i divljanje po okolici grada, republike ili vojvodstva koje bi ih unajmilo. Najčešće su bili svojevrsni profesionalci: okrutni, otvrdnule naravi, stranci obilježeni zbog načina života, željni brzog stjecanja bogatstva, plijena, slave, ali i pustolovne akcije. Njihovi pojedini kapetani (tal. condottieri – kondotjeri) često kroz godine borbe i uklanjanja političkih protivnika dolaze i na važne položaje, primjerice u Napulju, Firenci, Milanu i Veneciji itd., kao primjerice Francesco Sforza, kasniji milanski vojvoda. Istovremeno, na bojnom polju pak nije više ni rijetkost da se iskusni strani plaćenički kapetani u službi bosansko-humskih velikaša ravnaju postrojavanjem domaćih oružnika. Od hrvatskougarskih moćnika po pitanju raznolikosti vojne sile i pažljivijeg raspoređivanja postrojbi u borbene formacije znatno su se isticali Sigismund Luksemburški, iznimno uspješni ratnički vođa Janko Hunjadi te poslije njega Matijaš Korvin. Hunjadi je prvi, takoreći uspješno ‘’provalio kod’’ turskih invazijskih snaga, a njegove pješačke postrojbe, često sastavljene od različitih europskih narodnosti, bile su viševrsne po popuni i naoružanju. Kuda bi se u borbama kretale, terenski bi uglavnom bile vrlo dobro podržane od lokalnoga stanovništva i pojedinih velikaša koji su čeznuli za oslobođenjem od turske okupacije te bili primorani na vazalstvo istima.
Ne nedostaje po tadašnjoj Središnjoj i Jugoistočnoj Europi vjerskih fanatika koji pristupaju brojnim vojskama iz želje za borbom protiv krivovjernika. Plaća je takvima nagrada na nebesima ili odrješenje grijeha, a koju obećavaju crkveni propovjednici. Iako je dobra velikih križarskih vojni davno minulo, u kasnom srednjem vijeku ne manjka onih koji rado izvlače mačeve i pripremaju bojnu opremu u naletu vjerskog zanosa! Po Bosni i Humu ‘40-ih i ‘50-ih godina XV. stoljeća ‘’krstare’’ svakojaki ljudi, strani špijuni, diplomati, trgovci, umjetnici, plaćenički kapetani u potrazi za službom, graditelji, konstruktori i vojni inženjeri koji su spremni ponuditi korisne savjete za vrećicu srebrnjaka ili zlatnika. Stranci nerijetko nadziru gradnju mostova (uvelike prednjače drvene konstrukcije), izradu oružja u radionicama, podizanje složenijih višekatnih objekata i slično. Usluge takvih stručnih osoba koristili su još i vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić te Stjepan Kosača, kao i bosanski kralj Ostoja i Stjepan Tomaš. No banovi i vojvode prednost ipak daju domaćim majstorima, i to u segmentu obične, pučke i nespecijalizirane gradnje. Duž Vrbasa i Neretve uz trgovačke karavane, kreću se i brojne skupine vještih klesara iz Dalmacije koje rade na obnovi oštećenih utvrda, crkava, samostana.
Tako se dodatno utvrđuju naselja po pravilima vojne sigurnosne nauke vremena ili podižu nove nadzorne kule. Posebno je važan sustav utvrda uz rijeku Vrbas s gradom Jajcem kao zapovjedno-nadzornom središnjicom. Dodatno utvrđivanje grada Jajca pokazat će se pametnim potezom za stanovništvo i kršćanske branitelje u narednim godinama. U Bosni se u gore navedeno doba već naveliko osjeća ozračje vanjske ugroze te polagane propasti, nekad obećavajućeg, a sada već otužno osamljenog kršćanskog kraljevstva. Osmanlijama se takvo stanje sviđa, na njega su navikli od Konstantinopola, Makedonije pa do Srbije, Ugarske, a sada ga ponovo osjećaju i na navedenim područjima, što im ide na ruku u pogledu mračne propagande. Bosanski kraljevi tako već niz godina mole pape za ozbiljnom vojnom pomoći jer se sami ne mogu održati ni okupiti vojsku koja bi Osmanlijama pružila značajniji otpor. Samrtni hropac kršćanske Bosne i Huma jedva da se čuje preko Jadrana do Rima, zabavljenog sobom i vladajućim obiteljskim frakcijama što se svako malo sukobljavaju oko pitanja prevlasti u Svetom Gradu.
Kako pomoć od rimskog vrhovnog svećenika izostaje, kršćani Bosne i Huma okreću se ugarsko-hrvatskim velikašima koji u pomoć šalju oružane ekspedicije, kao što su, primjerice, one koje su podizale opsadu Počitelja, Livna, Jajca i drugih gradova. Prvotno djeluje. Turci su odbijeni od strane male ugarsko-hrvatske antiosmanlijske lige! Istovremeno, Mlečani i Habsburgovci na te aktivnosti gledaju s distance tražeći način kako bi se iz svega okoristili u Dalmaciji i Slavoniji. No ugarsko-hrvatski uspjesi samo su privremeni. Svake godine muhamedanci se vraćaju sve uporniji i okrutniji, ostavljajući za sobom spaljenu zemlju, porušene crkve i na tisuće ucviljenih majki čiju djecu odvode na Istok u roblje. Godina Gospodnja 1460.-61. bit će tako za Bosnu i velike dijelove Humske zemlje godina strepnje i iščekivanja!
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
