DRUGI SVJETSKI RAT

Afrički korpus

Arhiva VL
23.03.2018.
u 12:42

Otkako je Italija u lipnju 1940. objavila rat Velikoj Britaniji, Mussolinijeve snage su u osam mjeseci pretrpjele katastrofalne poraze u Libiji, Egiptu i Tunisu od Britanaca.

Vođa revolucije Muammar Gaddafi posljednjih tjedana vodi žestoke borbe protiv svojih pobunjenih sunarodnjaka, i to, sudeći po agencijskim izvještajima, s vrlo upitnim uspjehom. Istodobno se navršava 70 godina od iskrcavanja trupa nacističke Njemačke u Libiji pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela, čime je Pustinjski rat u sjevernoj Africi ušao u najžešću fazu u kojoj su poginule tisuće vojnika i u kojoj se nakon rata u tom dijelu Afrike oblikovala podjela u prvom redu energetskih resursa.

Povijesnom ironijom, nedavno je bivši Gaddafi jev diplomat i prevoditelj za francuski jezik Meftah Missouri za svog “plemenitog vođu, ponosnog na svoje beduinske korijene”, izjavio da je veliki štovalac lika i djela Luja XIV., ali i najrazvikanijega njemačkog zapovjednika u Drugome svjetskom ratu Erwina Rommela. Isključivi razlog zašto je uopće došlo do upletanja Wehrmachta u Pustinjski rat jest taj što su vojne snage Benita Mussolinija, otkako je Italija u lipnju 1940. objavila rat Velikoj Britaniji, u samo osam mjeseci uspjele pretrpjeti katastrofalne poraze u Libiji, Egiptu i Tunisu od Britanaca, ali i na Balkanu od Grka. Pokorivši zapadnu Europu, Hitler je u to vrijeme bio potpuno zauzet pripremanjem operacije Barbarossa, odnosno invazijom na SSSR. Međutim, s posvemašnjim rasulom u kojem se na Sredozemlju našla talijanska vojska, vojno zapovjedništvo Trećeg Reicha bilo je prisiljeno priskočiti u pomoć svojim osovinskim saveznicima.

Zanimljivo je primijetiti da su obje operacije spašavanja Talijana nazvane po cvijeću. Hitler osobno izdao je 11. siječnja 1941. zapovijed o pokretanju Operacije ciklama u Albaniji i Grčkoj, no od nje se ipak ubrzo odustalo. Od Operacije suncokret, međutim, ne samo što se nije odustalo, nego je od 6. veljače 1941., kada je njemačko Visoko zapovjedništvo izdalo zapovijed, do njezina početka proteklo samo dva dana. Već 8. veljače osnovan je Afrički korpus, a dva dana poslije prvi je njemački konvoj u pratnji talijanskog razarača i dva torpedna broda isplovio iz Napulja za Tripoli koji je još bio u talijanskim rukama. Rommel je za zapovjednika izabran 12. veljače, i to po osobnom izboru Adolfa Hitlera. To je vrlo zanimljivo jer Rommel jest bio briljantan vojni strateg i jedan od zapovjednika ratnog stroja u nacističkom pohodu, ali ga je povijest upamtila i po tome što je u Francuskoj odbijao deportirati Židove, čak je navodno pisao i prosvjedna pisma Berlinu, odbijao je koristiti robovsku radnu snagu te je francuskim civilima plaćao za obavljene prisilne fizičke poslove. Da se ne spominju urota i neuspio atentat na Hitlera iz 1944., zbog čega je naposljetku pogubljen.

Feldmaršal koji će u posljednjim godinama života dobiti nadimak “Pustinjska lisica” u Tripoli je stigao u drugom njemačkom konvoju, skupa sa 3. izviđačkim i 39. protutenkovskim bataljunom. Iako im se 5. laka oklopna divizija sa svojih 186 lakih tenkova pridružila tek 10. ožujka, već 24. veljače Rommelove su trupe ušle u prvi manji okršaj s britanskim snagama u manjoj njemačkoj zasjedi nekoliko kilometara zapadno od gradića El Agheila koji su, kao važno strateško uporište između Tripolija na zapadu i Bengazija na istoku Libijskog zaljeva, tada držali Britanci uz nešto Australaca. Od samog početka Rommel se žestoko suprotstavljao namjerama Visokog zapovjedništva da se u Libiji poduzimaju samo ograničene ofenzivne akcije. Ipak, prvo što je učinio nakon iskrcavanja s prethodnicom glavnine svojih trupa bilo je organiziranje obrane Tripolija 27 km zapadno od El Agheile. Do 6. svibnja u Tripoli je pristigao i ostatak 5. lake oklopne divizije te 8. tenkovska regimenta sa svojih 146 tenkova koji su do kraja svibnja svi poslani na frontu. Što se osovinskih snaga tiče, bila je riječ o utrci s vremenom nakon poraza talijanskih snaga koje su bile zbijene u Tripoliju. O tome svjedoči i anegdota nakon iskrcavanja posljednjih pristiglih tenkova 5. oklopne divizije. Rommel je, naime, odmah upriličio svečanu paradu. Svakako ne kako bi impresionirao 100 tisuća Tripolijaca, koliko ih je tada živjelo u glavnom gradu talijanske kolonije, posebno uzimajući u obzir da su se Libijci vrlo teško mirili s kolonijalnom vlašću, a taj se osjećaj zasigurno nije nimalo ublažio činjenicom da su se našli u žarištu jednog od većih sukoba u Drugom svjetskom ratu u to vrijeme.

Tri dana nakon posljednjih konvoja s oklopnjacima iz Napulja, Rommel je organizirao paradu, ali je zapovjedio da odmah po izlasku paradne kolone iz Tripolija tenkovi zaokruže grad te da se vraćaju na začelje kolone kako bi izgledalo da ih je puno više nego što ih je doista bilo. Pustinjska lisica nije žalila truda pa je postupak ponovljen nekoliko puta, a upravo taj Rommelov blef prilično vjerojatno bio je jedan od glavnih razloga zašto je britanski zapovjednik za Bliski istok general Archibald Wavell odlučio povući se iz Bengazija na samom početku Rommelove prve ofenzive početkom travnja 1941. No, iako mu snage još ni izbliza nisu bile kompletirane, njemački je feldmaršal uz pomoć dvije još uvijek izmučene talijanske divizije u prvi udar prema Britancima na istoku krenuo već 24. ožujka, nakon što je uočio da je britanska obrana kod El Agheile vrlo slaba. Gradić je pao, a na udaru se našla mala, ali vrlo bitna luka Marsa elBrega. U taj prvi pohod Rommel, koji se inače odlikovao sklonošću nevjerojatno rizičnim potezima na fronti, čak nije poslao ni sve svoje ionako još uvijek ograničene snage jer je čekao dolazak 8. tenkovske regimente. Ipak, kako su se Britanci odmah počeli utvrđivati kod Marsa el-Brege, svjestan da će poslije za njezino zauzimanje morati potrošiti puno više ljudstva i tenkova ako im dopusti da zgotove svoj obrambeni posao, Rommel je 31. ožujka još jednom jurnuo. Oko lučice sa samo kojom tisućom stanovnika Britanci i Nijemci divlje su se tukli cijeli dan prije nego što su se saveznici još jedanput bili prisiljeni povući u sljedeći gradić na istoku, u Agedabiu.

Prekršio naredbu iz Berlina

Rommelu ni to nije bilo dosta, pa je, u maniri časnika koji je do tada stjecao reputaciju u blickrigu u zapadnoj Europi, opet jurnuo dalje, čime je potpuno prekršio naredbu pristiglu ravno iz Berlina da ovaj korak odgodi za svibanj do dolaska glavnine oklopnih snaga iz Italije. Riječ je bila o njegovoj ideji da je za uspješno vođenje rata u sjevernoj Africi prijeko potrebno kontrolirati cijelu tadašnju primorsku administrativnu pokrajinu Cyrenaicu na istoku Libije. Nije se zaustavio ni nakon što je zauzeo i Agedabiu. U ludoj jurnjavi i pucačini po libijskoj pustinji Rommelov vlastiti general major Johannes Streich, koji je vodio 5. laku oklopnu diviziju, praktički svu mehanizaciju koju je Rommel tada imao, čupao je kosu od muke jer su mu se tenkovi takvim tempom vrlo brzo prilično „izraubali“.

Rommel mu je uzvraćao da “neće valjda propustiti ovakvu izvanrednu priliku zbog brige oko takvih tričarija”, a povrh svega mrtvo se hladno nije odazivao ni na pozive očajnog zapovjednika talijanskih snaga Itala Gariboldija koji je također pokušavao obuzdati Rommelovu suludu jurnjavu prije nego što se snage toliko razvuku da im se to može obiti o glavu. Nesumnjivo, riječ je bila o nevjerojatno rizičnom Rommelovu ponašanju. Početnu “ograničenu ofenzivnu napadačku akciju” u samo desetak dana pretvorio je u pustinjski blickrig, pregazivši stotinjak kilometara obale i pustinje. Britanski general Wavell, koji je u međuvremenu dio svojih trupa morao poslati u Grčku, a poučen iskustvom iz prethodne zime, stoga je odlučio povući se iz Benghazija kako Rommel ne bi opkolio britanske snage u tom gradu.

Dodatni motiv za Wavellovo povlačenje bio je i taj što je precijenio Rommelove snage, a što nas vraća na svečanu paradu povodom iskrcavanja njemačke 5. lake oklopne divizije u Tripoliju samo dvadesetak dana prije. U tom trenutku Erwin Rommel bio je već sasvim uvjeren da stalno savezničko povlačenje može iskoristiti tako da njihovu vojsku potpuno istjera iz sjeverne Afrike. To je značilo da se munjeviti juriš više od 100 tenkova nastavlja te su njemačke i talijanske snage, nakon još oko 150 prevaljenih kilometara uz obalu i zauzimanja gradića Gazale, 9. travnja stigle pred lučki grad Tobruk pod kontrolom saveznika Britanaca i Australaca na krajnjem istoku libijske obale. Rommelova zamisao bila je da talijanske divizije u napad na grad pošalje sa zapada (iako je on, Rommel, nominalno bio pod talijanskim zapovjedništvom!), a da on sa svojom 5. lakom oklopnom divizijom obiđe grad i napadne s boka, odnosno s jugoistoka, što je i inače bila metoda kojom je u bitkama po Africi svoje neprijatelje znao zateći. Ovaj se put međutim Pustinjska lisica preračunala. U Tobruku je bila stacionirana 9. australska divizija sa svim potrebnim za obranu od tenkova, a uz Britance koji su se povukli u grad pred Rommelovim nadiranjem, broj branitelja popeo se na 25.000 prekaljenih savezničkih boraca. Usto, Rommel je pogrešno protumačio narav intenzivnih dolazaka i odlazaka brodova iz luke u Tobruku kao povlačenje saveznika. Naknadno se ispostavilo da je bila riječ o dopremanju novih zaliha, pa čak i pojačanja u ljudstvu i naoružanju. Njemački feldmaršal učinio je i drugu pogrešku jer mu je zbog munjevitog napredovanja i razvučenih snaga potpuno zakazala logistika, a tako i iznenadni napad na grad s boka. Od 15. travnja 1941. Rommel je kontrolirao sav libijski teritorij, osim Tobruka, čija je opsada potrajala čak 240 dana, sve do savezničke Operacije križar.

Britanski protektorat

Kako bi se razumjeli položaji i motivi sukobljenih strana u tom trenutku, nužno je opisati što se u sjevernoj Africi događalo prije dolaska Nijemaca. Naime, Francuska je držala Tunis, Italija Libiju, a Kraljevina Egipat službeno je bila suverena država. Na terenu Egipat je ipak funkcionirao kao britanski protektorat, a razlog zašto je uoči rata u Egiptu bilo smješteno 36.000 vojnika Commonwealtha bile su i odredbe Anglo-egipatskog sporazuma iz 1936. prema kojima je Velika Britanija imala slobodu okupacije Egipta bude li ugrožena sigurnost Sueskog kanala, strateški neprocjenjivo važnoga pomorskog puta između Sredozemnog mora i naftom bogatog Bliskog istoka, pa i Indijskog oceana. U Libiji je tada bilo stacionirano 250.000 talijanskih vojnika, a još toliko nalazilo ih se u tadašnjoj talijanskoj istočnoj Africi, odnosno u talijanskim kolonijama Eritreji, Somaliji i u četiri etiopske pokrajine.

Praktički odmah nakon što je 10. lipnja 1940. Kraljevina Italija, a u biti Mussolinijev fašistički režim, objavila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji, započeli su manji sukobi između Britanaca s egipatske i Talijana s libijske strane granice. Iako su Talijani bili izrazito nadmoćniji u ljudstvu, raspolagali su samo lakim topništvom, njihovih nekoliko stotina tenkova bili su samo laki oklopnjaci, vojnici su im bili neuvježbani, pa ne čudi što su jedinice iz 6. divizije generala Richarda O’Connora, iako su imale samo 10.000 vojnika, patrolirajući uzduž granice, sijale paniku među Talijanima. Usto, tih je dana maršal Italo Balbo, guverner Libije i zapovjednik talijanske sjeverne Afrike, poginuo u avionu dok je pokušavao sletjeti u Tobruk. Razlog je bio taj što su nešto ranije britanski avioni bombardirali grad, pa je talijanska protuzračna obrana u panici srušila transporter s vlastitim generalnim zapovjednikom, misleći da je riječ o još jednom britanskom bombarderu. Situacija se za Talijane donekle poboljšala nakon kapitulacije Francuske 25. lipnja 1940. Pritisak sa zapada je nestao, dio francuskih vojnika lojalan kolaboracionističkoj Višijevskoj Francuskoj priključio se Talijanima, dok su ostali prišli saveznicima. O napadu na saveznike u Egiptu, Rim je razmišljao već i prije, no maršal Balbo, dok je još bio živ, tražio je tisuću kamiona i nekoliko stotina tenkova, sumnjajući da je ofenziva uopće izvediva uz postojeće snage. Iz zapovjedništva u Rimu dobio je obećanje da će sve traženo i dobiti, no ništa od obećanog nije ispunjeno, jer to Italija zapravo uopće nije bila u stanju ispuniti. Talijanska invazija na Egipat, planirana 15. srpnja, stoga je otkazana, no kako je Mussolini ustrajao u svom naumu da poveže svoje kolonije te ovlada Sueskim kanalom i naftnim poljima u Saudijskoj Arabiji, doslovce je morao prisiliti svoga novog zapovjednika u Libiji maršala Rodolfa Grazianija na akciju. Kao toliki drugi “veliki vođe” u povijesti, Duce je toliko živio u paralelnom univerzumu da je istoga ljeta samouvjereno odbio Hitlerovu ponudu da mu vojno pomogne u ambicioznom planu.

Koliko talijanski vojnici na terenu nisu vjerovali u uspjeh i koliko se Graziani očajnički odupirao suludom Mussolinijevu planu, svjedoči to što je Mussolini najprije naredio pokret još 8. kolovoza, a trupe su ga poslušale tek 9. rujna, i to nakon što je Grazianiju zaprijetio smjenjivanjem. Napad je počeo bitkama talijanskih 300 i britanskih 205 vojnih aviona, i dok su u tom dijelu Talijani i imali nekakva uspjeha, nisu imali nikakvu podršku ionako razbijene mornarice, nasuprot britanskoj Kraljevskoj mornarici. Od četiri angažirane, na tlu je jedna talijanska divizija ubrzo izgubljena, a britanska, zapravo samo jedna brigada, povlačila se sporo i ostavljala za sobom minska polja. Talijani su uspjeli povratiti svoje položaje u Libiji, ušli su u Egipat, zauzeli gradić Sidi Barrani oko 80 km unutar Egipta - i to je bilo sve. Već 16. rujna logistika Grazianijevih trupa sasvim se raspala. Odranije im je nedostajalo goriva, a kako je talijanski maršal bio načistu da obećanu mehanizaciju neće dobiti, sada je molio da mu se za transport pošalje - 600 mula. Mussolini je u Rimu bjesnio, tražio je da se proboj nastavi, možda i zato što je nekoliko dana prije tisak u Italiji slavodobitno najavljivao brzu i veličanstvenu pobjedu, ali dalje jednostavno nije išlo. Britanci su naposljetku imali 40 poginulih i izgubili su nekoliko uzletišta, nasuprot 120 poginulih Talijana. Bila je to prilično jadna pobjeda, a da stvar bude gora, general Wavell uočio je da su talijanski obrambeni položaji previše udaljeni jedni od drugih da bi si mogli pružati podršku, te se tako rodila ideja o protunapadu i Operaciji kompas. Saveznici su raspolagali sa 36.000 vojnika, 120 topova, 275 tenkova i 142 aviona, nasuprot 150.000 talijanskih vojnika, 1600 topova, više od 600 tenkova i oko 350 aviona. Jedino u čemu su saveznici imali prednost bila je vatrena podrš- ka mornarice, a svjestan odnosa snaga, general Wavell operaciju je najprije zamislio kao operaciju ograničenih razmjera. Kao i Rommel, nekoliko mjeseci poslije i Wavell je udario svom silinom kad je vidio da mu je krenulo. Napad je počeo 8. prosinca. Nekoliko talijanskih utvrda palo je za samo nekoliko sati, Sidi Barrani pao je već 10. prosinca, a dvije talijanske brigade nisu imale drugo nego se predati. Već dva dana poslije uništena ili zaplijenjena bila su 73 talijanska tenka, oko 250 topova, ubijen je jedan talijanski general, a pobijeno ili zarobljeno bilo je gotovo 40.000 talijanskih vojnika. Saveznički gubici bili su oko 10 puta manji, pa si je general Wavell priuštio taj luksuz da 4. pješadijsku indijsku diviziju pošalje na jug Sudana kako bi se s talijanskim snagama obračunali i u tamošnjim talijanskim kolonijama. Zauzvrat je dobio 6. australsku diviziju te mu je jedini problem u daljnjem jurišu na Libiju bila opskrba, jer je broj zarobljenika bio 20 puta veći od procijenjenog.

Raspad Talijana

Do 6. veljače saveznički prodor na zapad dosegnuo je takve razmjere da je primjerice 4. tenkovska brigada u samo 30 sati prevalila 240 km kako bi do ceste Benghazi - Tripoli došla prije talijanske 10. armije i onemogućila joj bijeg na istok. U međuvremenu su se talijanski položaji u cijeloj istočnoj i središnjoj Libiji sasvim raspali. U samo deset tjedana saveznici su zauzeli 800 km teritorija, zarobili su 130.000 talijanskih vojnika, od čega 22 generala, 400 tenkova i 1300 topova. Pobjeglo im je samo 32.000 Talijana. Saveznici su pak imali oko 500 mrtvih, 1200 ranjenih i 15 srušenih aviona, Talijani su imali 3000 poginulih i gotovo uništene zračne snage. Zauzimanjem El Agheile 9. veljače 1941. operacija je završena te su na tom mjestu britanske trupe uskoro dočekale prvi nalet Rommelovih snaga. Riječ je bila o još jednoj pogrešnoj procjeni u Pustinjskom ratu, ovaj put samog Winstona Churchila koji je naredio da se dio britanskih snaga pošalje u Grčku kako bi ondje spriječile protuudar Italije i Njemačke (Operacija ciklama). No Berlin je od operacije odustao i učinio upravo suprotno. Uslijedile su dvije godine teških borbi s promjenjivim ishodima u kojima su ginuli deseci tisuća vojnika na obje strane. Samo u dvije bitke kod El Alameina u Egiptu poginulo je 27.000 savezničkih i gotovo 50.000 njemačkih i talijanskih vojnika uz oko 500 tenkova i gotovo po 100 izgubljenih aviona na obje strane. U savezničkoj Operaciji križar od 18. do 31. prosinca 1941. Rommelove su snage potisnute na njegove početne položaje kod El Agheile. Uslijedila je druga Rommelova ofenziva od 21. siječnja do 7. srpnja 1942. kada su trupe Sila Osovine prodrle gotovo do Aleksandrije. No u velikoj ofenzivi generala Bernarda Montgomeryja od studenog 1942. do veljače 1943. te u završnim borbama do svibnja 1943. osovinske snage potpuno su razbijene u sjevernoj Africi. Osim svih navedenih, na strani saveznika borile su se i jedinice iz Novog Zelanda, Južne Afrike te i iz okupiranih europskih zemalja Čehoslovačke, Francuske, Poljske i Grčke. Razmjere poraza nacističke Njemačke i fašističke Italije u Pustinjskom ratu oslikava podatak da je konačna predaja Nijemaca u Tunisu 13. svibnja 1943. bila najveća do tada u Drugom svjetskom ratu. Prvi put Britanci su držali više zarobljenih Nijemaca nego Nijemci Britanaca.

Ostalo je zabilježeno da je američki general Dwight Eisenhower očajavao nad 275.000 njemačkih zarobljenika u Africi jer nije znao kako da ih nahrani i preveze. Poraz osovinskih sila u sjevernoj Africi označio je pak početak konačnog pada Benita Mussolinija koji je do svog smaknuća 25. srpnja 1943. sasvim ovisio o Hitlerovoj podršci, a sa savezničkim zauzimanjem roga Tunisa, ostvareni su i svi preduvjeti za invaziju na Siciliju.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2011. godine.


 

 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije